Promise Mirosławu Bałki

Većinu nas povezanih sa suvremenom umjetničkom scenom naziv Promise kojeg je Mirosław Bałka dao svojoj izložbi u zagrebačkoj ispostavi Galerije Manuš – navodno po debitanstkom mega uspješnom albumu britanske pop zvijezde Sade – prije upućuje na višegodišnje obećanje restauracije njegove instalacije Oči pročišćenja. Već dulje od desetljeća Bałkina onirička instalacijaiz 2009. godine čiji središnji dio funkcionira kao paralelni vodopad, neispravna tavori na monumentalnom stubištu  Muzeja suvremene umjetnosti svedena na neugledni, loše izveden betonski kubus. O tome se mora govoriti, kao što bi se uopće trebalo povesti računa o stanju zagrebačkih javnih skulptura, onih oštećenih, uklonjenih, natučenih, neosvijetljenih, zašaranih, zaklonjenih parkiranim automobilima, prekrivenih reklamnim light-boxovima, jer grupu Bałkinih novih radova produciranih za Manuš nije moguće razmatrati bez osvrta na lokalni nemar umjetničkoj produkciji u javnom prostoru, naručenoj i plaćenoj javnim novcem. Za razliku od većine javnih institucija, obitelj Mrduljaš svojim stavom i upornošću, a kad izlažu skulpturu i produkcijskim angažmanom, kao da je glasnik kvalitetnijeg odnosa i osjećaja odgovornosti prema umjetnicima s kojima uspostavlja suradnju. Tako, na primjer, svi umjetnici koji su do sada izlagali u njihovom relativno novom zagrebačkom izložbenom prostoru, prethodno su predstavljeni u Galeriji Kula ili ishodišnoj Galeriji Manuš u Splitu. Pri tom treba naglasiti da je zagrebački postav uvijek potpuno drugačija izložba.

Mirosław Bałka jedan je od vodećih suvremenih europskih kipara koji su uspostavili i razvili multidisciplinarnu kiparsku paradigmu, koja uključuje sve od egzistencijalističke figuracije do monumentalnih instalacija i multimedije. Bałka se u Galeriji Kula prošle godine predstavio interaktivnom instalacijom Fadensonnen nazvanoj po pjesmi Paula Celana, a sada u zagrebačkom postavu predstavlja labavo povezanu grupu bezimenih objekata. Koncepcijski i produkcijski grupa se zasniva na zasadama Arte povera, umjetničkog pokreta koji je krajem 60ih inaugurirao i postao sinonimom za korištenje jeftinih, svakodnevnih materijala za produkciju umjetničkih djela. Tako par predstavljenih skulpturalnih formi koje od poda u oštroj cik-cak formaciji rastu u vis prema svodu, figurira kao svojevrsno uznesenje otirača za noge od kokosovih vlakana. Otirač kao inicijalni modul skulpture, postavljen je na pod da bi od svoje namjenske pozicije i funkcije, kaširan na varenu metalnu potkonstrukciju, započeo strmoglav uspon kako u prostoru, tako i u klasi objekata, u neprekidnom slijedu svojih inačica gotovo do stropa izloženog prostora. Druga skulptura doima se kao komad nepravilno odlomljenog poda izvedenog u teraco tehnici, koji se oslanjanjem na vlastitu metalnu armaturu uspješno osovio u prostor, pa sada svoju masu kao umjetničko djelo u stanju neizvjesne ravnoteže održava na tankim čeličnim nožicama. Na zidu je postavljen otisak tog istog komada teraca izveden ugljenom u tehnici frotaža, s punom ozbiljnošću i značenjem portreta.

Objema skulpturalnim grupama zajednička je tema uzdizanja nečeg što je namijenjeno najnižoj razini postojanja u visinu prema zvijezdama, a taj je kvalitativni pomak tautološki izveden uzdizanjem materijala namijenjenog svakodnevnoj funkciji u kategoriju materijala kojim se producira umjetničko djelo, po sebi elitna kategorija predmeta. Poruka o apoteozi i bliskosti svakodnevnog i sublimnog, profanog i duhovnog, jeftinog i potencijalno skupog, identična je i danas isto toliko potrebna koliko je to bila u baroknim prikazima uzašašća smrtnika do sveca u mramoru ili u trenucima afirmacije pokreta Arte povera i instalacijama izvedenim od vreća za krumpire. Usuđujem se pretpostaviti da je nama u kontekstu stanja Bałkine zagrebačke javne skulpture – što više jedine javne skulpture internacionalno relevantnog kipara koju imamo – poruka podjednako oslobađajuća i opraštajuća. Reklo bi se da nam umjetnici još uvijek vjeruju, pa bi bilo vrijeme da se i mi potrudimo to opravdati.
Branko Franceschi

Mirosław Bałka rođen je 1958. u Varšavi, Poljska. Živi i radi u Otwocku u Poljskoj te u Olivi u Španjolskoj. Bałka je kipar koji djeluje i na području eksperimentalnog videa i crteža. Godine 1985. diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Varšavi, gdje vodi Interfaculty Studio of Activities. Godine 2012. predsjednik Poljske dodijelio mu je naslov profesora. Dobitnik je stipendije Mies van der Rohe koju dodjeljuju Krefeld Kunstmuseen. Član je Akademie der Künste u Berlinu.

Mirosław Bałka sudjelovao je na velikim izložbama diljem svijeta, uključujući: Venecijanski bijenale (1990., 2003., 2005., 2013.; predstavljao Poljsku 1993.), documentu IX u Kasselu (1992.), Bijenale u Sydneyju (1992., 2006.), The Carnegie International u Pittsburghu (1995.), Bijenale u São Paulu (1998.), Liverpool Biennial (1999.), Santa Fe Biennial (2006). Godine 2009. predstavio je poseban projekt How It Is u sklopu Unilever Series u Turbine Hallu Tate Moderna u Londonu. Autor je Spomenika žrtvama katastrofe trajekta Estonija u Stockholmu (1997.), kao i brojnih prostornih radova, uključujući AUSCHWITZWIELICZKA u Krakovu (2010.) i HEAL na Sveučilištu Kalifornije u San Franciscu (2009.). Godine 2012. objavljena je serija razgovora između Mirosława Balke i profesora Zygmunta Baumana. Godine 2015. umjetnik je izradio scenografiju za operu Magic Mountain Pawła Mykietyńskog. Sudjelovao je u panel-diskusijama s mnogim uglednim govornicima, uključujući Juliana Heynena, Andu Rottenberg, Kasiju Redzisz, Anju Rubik, Josepha Rykwerta i Vicentea Todolija.

Između 1986. i 1989., zajedno s Mirosławom Filonikom i Marekom Kijewskim, osnovao je umjetničku grupu Consciousness Neue Bieremiennost.

Godine 2015. izložba Nerve. Construction u Muzeju umjetnosti u Łódźu započela je seriju od tri velike samostalne izložbe. One su predstavljale pokušaj retrospektive trideset godina Balkina stvaralačkog rada. Sljedeće izložbe održane su 2017.: CROSSOVER/S u Pirelli Hangar Bicocca u Milanu i DIE SPUREN u Museum Morsbroich u Leverkusenu.

Ranije odabrane samostalne izložbe uključuju: Freud Museum u Londonu (2014.); Centre for Contemporary Art, Vinzavod u Moskvi (2013.); Akademie der Künste u Berlinu, Centar za suvremenu umjetnost u Varšavi (obje 2011.); Museo Reina Sofia u Madridu, Staatliche Kunsthalle Karlsruhe (obje 2010.); Museu de Arte de São Paulo, Museu de Arte Moderna Rio de Janeiro (obje 2007.); Kunstsammlung Nordrhein Westfalen K21, Düsseldorf (2006.); Muzej suvremene umjetnosti u Strasbourgu (2004.); Zachęta – Nacionalna galerija umjetnosti u Varšavi i SMAK u Gentu (obje 2001.); Nacionalni muzej umjetnosti u Osaki (2000.); Museu Serralves u Portu (1998.); Museet for Samtidskunst u Oslu (1997.); Tate Gallery u Londonu (1995.); The Lannan Foundation u Los Angelesu (1994.); Van Abbemuseum u Eindhovenu, Renaissance Society – Sveučilište u Chicagu (obje 1992.).

Balkina djela nalaze se u brojnim institucionalnim zbirkama, uključujući: Tate Modern u Londonu; Van Abbemuseum u Eindhovenu; MOCA u Los Angelesu; SFMOMA u San Franciscu; MOMA u New Yorku; Hirshhorn Museum u Washingtonu DC; The Art Institute of Chicago; The Carnegie Museum of Art u Pittsburghu; Museu Serralves u Portu; Moderna Museet u Stockholmu; Kiasma u Helsinkiju; Kröller-Müller u Otterlu; EMST – Nacionalni muzej umjetnosti u Ateni; Nacionalni muzej umjetnosti u Osaki; The Israel Museum u Jeruzalemu; Muzej umjetnosti u Tel Avivu; Collection Lambert u Avignonu; Middelheimmuseum u Antwerpenu; Fundación Botín u Santanderu; Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu.
U Poljskoj, njegova djela nalaze se u zbirkama: Muzeum Sztuki u Łódźu; Centar za suvremenu umjetnost u Varšavi; Zachęta – Nacionalna galerija umjetnosti u Varšavi; Muzej moderne umjetnosti u Varšavi; Nacionalni muzej u Wrocławu; MOCAK u Krakovu; Labirynt u Lublinu; Arsenał u Białystoku; IVAM u Valenciji; Nacionalni muzej u Varšavi.