Izložba Eyes without Face zasniva se na dubinskom istraživanju materijala koji nose potencijal magične i ritualne pojavnosti. Svaki, pomno odabrani, materijal u sebi sažima višestruke prošle živote s kojima započinje proces daljnje transmutacije. Jedinstvene organske povijesti se kolažno uslojavaju kako bi oživjele nove moguće biografije hibridnih entiteta. Predstavljene materijale istovremeno prepoznajemo kao intimne, bliske ali i nelagodne elemente kućnih interijera, dječjih soba, garderoba i ladica. Kožne, krznene, plastične i staklene površine sada redefiniraju značenje domaćeg prostora.

Odbačena životinjska koža koristi se kao platno koje primarno prenosi slike preuzete s online aplikacija za prodaju odjeće i predmeta gdje se te iste slike jednako tako razmjenjuju kao roba. Poput bljeskova sjećanja slike se nekontrolirano pretapaju i sugeriraju suživot tih fotografskih tragova. Figura lica izdvaja se kao jedini naizgled živi element kompozicije. Oči koje traže pogled, uspostavljaju komunikaciju, manipuliraju.

U prostoru nas dočekuje životinjska pojava, nalik plišanom tigru, sirovo preparirana s fragmentima krzna i kože. Lice i tijelo tigra se dezintegrira, a oči nestaju. Nedovršeni entitet fiksiran u trenutku nastajanja, na rubu živog i neživog, kao igračka koja to više ne želi biti. Također primjećujemo i biomorfnu staklenu formu nalik vazi kako se preljeva u prostor tražeći suodnos s ostalim organskim elementima očuđenog prostora.

Izložba Eyes without Face nije zatvorena cjelina radova s unaprijed definiranim odnosima već naprotiv poziva gledatelja da se osobno i direktno suoči sa sirovom materijalnošću instalacije. Prisvojene teksture, plohe i mirisi sada se pojavljuju kao slike koje možemo dalje razmjenjivati, posjedovati i manipulirati. (tekstLea Vene)

Paula Tončić (1997., Zagreb) umjetnica u svojoj praksi radi sa arhivima, slikom, objektom, filmom i zvukom. Proces arhiviranja koristi kao metodu istraživanja vremena, društvenih struktura, njihova nestajanja. Zanima je materijal kao nositelj sjećanja –  trag, pogreška i prolaznost kao elementi rada.

Magistrirala je Nove medije i animaciju na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Trenutno živi i radi u Amsterdamu, gdje pohađa Dirty Art Department na Sandberg Institutu. Dobitnica je nagrada Marina Viculin (2025.), MMSU nagrade KAMOV (2024.), ERSTE GRAND PRIX 37. Salona mladih (2024.) te nagrade Kolekcionar umjetniku (2024.).