Under the Pillow

Tamna materijalnost i forenzički imaginarij djetinjstva

U središtu rada Marianne Nardini nalazi se lik koji nikada ne ulazi u kadar, ali čija je prisutnost nezaobilazna – Zubić Vila. Kao utajena protagonistica, ona djeluje iz sjene, iz prostora „ispod jastuka“, iz onoga što se u djetinjstvu odvija na granici sna i budnosti ili povjerenja i straha. Na izložbi Under the Pillow, vila više nije benevolentna nositeljica darova, nego ambivalentna figura, istovremeno izvor i nježnosti i prijetnje, svojevrsna gospodarica imaginacije koja nadzire i preobražava djetinji svijet. Ono što se u djetinjstvu doimalo gotovo ritualno – ostavljanje mliječnog zuba pod jastuk – u umjetničinu se radu pretvara u mjesto prijepora, u točku gdje se prelamaju fantazija, tjelesnost, bol, naslijeđene naracije i njihovi neočekivani obrati.

Pripovijest koja stoji u temelju izložbe otvara se poznatom formulom: Once upon a time, there was Milk and Honey. Such a delight, they made everybody smile! No, pričanje se ne odvija očekivanom putanjom. Na mjestu gdje bi trebala nastati slatka nevinost, pojavljuje se pogolema napuklina: Except for her, whose tongue travelled over rotten gums… A scream so furious it didn’t have a sound… So she thought and thought… they became weapons. Ovaj iznenadni obrat – od mlijeka i meda prema trulosti i potisnutoj boli i srdžbi – označava ključni interpretacijski pomak. Ono što je bilo simbol ugode pretvara se u materijal odbojnosti i otpora; ono što je bilo djeci blisko i prijateljsko, u interpretaciji Marianne Nardini postaje materijal za proizvodnju oružja i zazornosti. U fantazijskom svijetu djetinjstva, gdje je sve moguće, Nardini pronalazi i prostor za metaforu psihičke samoobrane, mehanizam u kojem se fantastično preobražava u instrument snage, ali i za naznaku da se djetinjstvo ne javlja samo kao izgubljeni raj nego i kao ishodište budućih životnih napuklina.

U nevelikom prostoru Galerije Manuš, umjetnica inscenira poprište radnje u kojoj se prijateljski medvjedići, ikone djetinjeg povjerenja, pretvaraju u dječje čuvare-izdajice i zločeste saveznike zlokobne nevidljive protagonistice. Njihova mekoća više nije neutralna nego u odbojnosti svoje pojave, sačinjene od pur-pjene i kojekakvih ljepljivih dodataka, postaje ironična i posve sigurno opasna. Na postamentu koji nadziru nalaze se predmeti koji istodobno djeluju i krhko i prijeteće, Radi se o oružju izrađenom od šećerne tvari, materijala koji simbolizira slatkoću, ali se pod pritiskom ruke pretvara u potencijalnu opasnost. Uz njih su izloženi prikupljeni zubi, raspoređeni poput forenzičkog inventara, kao katalog nečega što je jednom bilo živo, organsko, dio tijela, a sada funkcionira kao dokazni materijal neke prešućene, nepoznate, mučne povijesti. Ovaj forenzički aspekt instalacije uvodi psihološku tenziju jer publika kao da ulazi u prostor gdje su posljedice nečijeg potisnutog vriska odavno već postale taktilne, evidentne, gotovo dokumentarne. U taj psihofizički registar nelagode dodatno se upisuje i video-rad u kojem se prikazuje ispljuvavanje zubi načinjenih od iste šećerne tvari. Ovaj čin, istodobno artificijelan i visceralno tjelesan, dinamizira osjećaj zazora. Video tako funkcionira kao mikro-performans unutarnje erozije, kao vizualizacija trenutka kada fantazija gubi svoju zaštitnu opnu i otkriva podlogu ranjivosti. Video pritom uvodi i element somatskog obrata, odnosno prikazuje tijelo koje progovara kroz vlastiti raspad, kroz čin izbacivanja, kroz simptom, a ne kroz riječ. Time se fantastični registar priče prelama kroz materijalnost usne šupljine, mjesta gdje se istodobno oblikuju i jezik i bol.

Materijalnost instalacije širi se i na tekstilne elemente. Jastuci, vidno istrošeni, nositelji su tragova dugog korištenja i intime tijela. Na njima je ispisana početna rečenica priče – Once upon a time, there was Milk and Honey… – no ne tintom, nego umjetničinom vlastitom kosom, koju je godinama prikupljala. Kosa, kao autobiografski materijal i nositelj genetskog zapisa, funkcionira kao indeks osobnog vremena, gubitka, promjene, a ujedno i kao simbolički produžetak tijela koje se u radu ne prikazuje, ali se stalno priziva. Ispisivanje rečenice kosom priziva genealogiju umjetnica koje su tijelo – ili, pak, njegove ostatke – koristile kao nositelje značenja, pa se i ovdje javlja kao tihi, ali snažni feministički rez. Jastuk i kosa zajedno tvore hibridnost tjelesnog i narativnog, mjesto gdje se istovremeno spajaju materijalna i afektivna povijest. Usto, jastuci nose i određenu dozu nelagode – zazor od nečisti, od tvari koja pamti dah, znoj, snove ili tjeskobe. Njihova uporabljenost nije estetski nedostatak, nego namjerno izložena tragika intime, njezina sjenovita i neugledna strana. U spoju s kosom i zubima – tvarima koje bi se u antropologiji lako mogle opisati kao biografski ostaci ili fragmenti tjelesne arheologije – instalacija poprima obilježja unutarnje arhive. To su materijali koji su nekoć bili dio živoga tijela, a sada, odvojeni i izloženi, funkcioniraju kao dokumenti fizičkih i psihičkih procesa, kao neživi svjedoci onoga što je tijelo doživjelo, podnijelo ili, pak, potisnulo. Ova mješavina intime i odbojnosti, nečistog i emocionalnog, dodatno pojačava psihološku tenziju postava, čineći da čitava inscenacija diše nervozu mjesta u kojem se djetinjstvo, kao što je već rečeno, ne pojavljuje samo kao domena zaigranosti, nego i kao ishodište budućih pukotina, strahova i obrambenih mehanizama. Štoviše, sve se komponente u neveliku prostoru galerije mogu čitati kao scenografski rekviziti odsutnog performansa, kao tragovi nekog pretpostavljenog čina neugode koji se već dogodio ili čiji nastavak slijedi.

U tom se smislu Under the Pillow može čitati kao scenografija odsutnog subjekta, odnosno kao pažljivo konstruirani prostor potencijalne izvedbe nevidljive protagonistice. Iako Zubić Vila nikada ne ulazi u vidokrug, njezina energija, njezini postupci i njezina ambivalentna logika strukturiraju čitav postav. Ono što je skriveno (ispod jastuka) postaje vidljivo; ono što je privatno postaje javno; ono što je djetinje postaje duboko odraslo. Nardini rekonstruira prostor iz kojeg vila djeluje, ali ga ujedno i transformira, pomičući ga od mjesta darivanja prema prostoru preobrazbe, od slatkoće prema subverziji.

Time izložba ne govori samo o djetinjstvu, nego o procesu odrastanja kao procesu reinterpretacije mitova, kao ponovnom susretu s figurama koje su oblikovale imaginarij, ali sada u tamnijoj i kompleksnijoj svjetlosti. Izložba u određenom smislu operira i suptilnom perverzijom bajke, žanra koji u djetinjstvu nudi utjehu, no u odrasloj dobi postaje mjestom povratnog suočavanja sa strahovima koji nikada nisu nestali, već su naprosto promijenili obličje. Ono što je nekoć bilo slatko sada postaje oružje; ono što je bilo nježno sada je strategija; ono što je bilo skriveno sada se performativno razotkriva. U tom preokretu leži snaga izložbe, u sposobnosti da banalne predmete svakodnevice i tragove biološkog života pretvori u metafore unutarnje borbe, a dječje priče u polje estetskog i psihološkog otpora. Napokon, ništa u djetinjstvu nije posve nevino.

Dalibor Prančević

Marianna Nardini diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Njezin rad usmjeren je na istraživački pristup s tematskim naglaskom na ontološka, metafizička, marginalna, dvosmislena i humorno groteskna područja. Izlagala je svoje radove na nizu samostalnih (“From dust till’ dawn”, Dom mladih, Split, ¨SHUT-IN¨, KUĆĆA, Zagreb, “This empty space without me is my home¨ GMK, Zagreb, “Don’t kill the grasshopper”, Apoteka, Vodnjan i KUĆĆA) i skupnih izložbi (“Creeps and Butterflies”, Organ Vida, MSU, Zagreb, “37. i 36. Salon mladih”, HDLU, Zagreb, 63. Porečki Annale, ¨Rekli su mi da planet ima živčane završetke¨, Istarska Sabornica, ”Voajerizam”, Galerija Siva, Zagreb).