U Galeriji „Manuš“ u Splitu, dva umjetnička rada, 250°C i GGM 20, Kemila Bektešija, spajaju se u kompaktnu izložbenu cjelinu Malta koja propituje teme identiteta, rada, migracija i društvenih hijerarhija. Kroz osobne priče i specifično obiteljsko naslijeđe (jer Malta je naziv pekarskog poduzeća u kojem radi umjetnikov otac), Kemil istražuje kako fizički rad i njegove simbolike oblikuju individualni i kolektivni identitet u društvenoj stvarnosti, dok se istovremeno autoreferencijalno pozicionira unutar tog diskurzivnog polja kao svjedok i protagonist. Radovi u sebi nose i potencijalnu kritiku rada kao temelja stvaranja viška vrijednosti, što je problematizirano još u teorijskim razmišljanjima situacionista, koji su u radu vidjeli izvor društvenih nejednakosti i otuđenja, ali i ključni alat kapitalističkog poretka za perpetuiranje hijerarhija.

Rad 250°C temelji se na osobnoj priči o očevu zanatu pekara, a njegov naslov označava temperaturu na kojoj se obično peče kruh. Umjetnik koristi očev alat – stare pohabane tepsije – na kojima su vidljivi tragovi masnoće i tijesta, simbolizirajući fizički, ali i emocionalni napor uložen u svakodnevni rad. Ove relikte umjetnik prekriva zlatnim listićima, transformirajući ih tako u simbol društvenog priznanja. Na taj način ovaj Bektešijev rad propituje hijerarhiju kapitalističkog sustava, gdje se počesto zanemaruje vrijednost manualnog rada koji čini temelj svakodnevnog života. Bekteši, poput nekoć Roberta Rauschenberga u njegovim ranim prljavim i zlatnim slikama, evocira napetost između čistoće i nečistoće, prihvatljivog i neprihvatljivog, norme i iskliznuća… No, za razliku od Rauschenberga, koji je na idejnoj ravni prljavštinu suprotstavljao luksuzu, Bekteši je doslovce prekriva zlatom, promičući tako svakodnevni rad u metaforu društvenog doprinosa i priznanja. Ova autoreferencijalna gesta dodatno implicira i poziciju umjetnika unutar simboličkog poretka društva – kao onoga tko bilježi, komentira i prevodi značenja iz jednog konteksta u drugi. Istovremeno, 250°C aludira i na umjetnikovo kosovsko podrijetlo, vezano uz pekarsku djelatnost koja se u regiji često stereotipno asocira s Kosovarima, dok je etnonim „Šiptar“ s vremenom dobio snažnu negativnu konotaciju, odražavajući kulturalne i društvene predrasude prema toj zajednici. Time rad ne propituje samo hijerarhije unutar kapitalističkih sustava, već i šire društvene stereotipe i nevidljive granice koje određuju percepciju pojedinaca i njihova rada. Povrh toga, Bektešijev izbor da svakodnevni pekarski alat transformira u umjetnički objekt implicira i širu interpretaciju: kako je sam rad u svojoj biti reduciran na stvaranje viška vrijednosti, dok se njegov simbolički i emotivni aspekt gubi unutar dehumanizirajuće kapitalističke ekonomije.

Nasuprot tome, GGM 20, nazvan po industrijskom mikseru iz očeve pekarske radionice, istražuje granice umjetničke intervencije i procesa nastajanja umjetničkog djela. Mikser, prenesen iz radnoga pekarskog u radni umjetnički kontekst, pretvara se u crtačku mašinu koja stvara apstraktne, kružne uzorke. Iako je proces mehanički, konačan rezultat ovisi o vremenu rada i poziciji olovke, što zahtijeva umjetnikovu odluku i intervenciju. Ovim postupkom Bekteši propituje ulogu umjetnikove ruke i granice autorstva, prizivajući – u stanovitom smislu – Duchampove dijagramske eksperimente mehanicističke provenijencije, poput onih s Velikog stakla, gdje su značenja simboličkih dijagrama naglašena autorovim pisanim uputama, a manje ekspresijom fizičke rukotvornosti. Na sličan način, Bekteši koristi stroj kao alat za stvaranje, ali pritom ostavlja prostor za vlastitu odluku i akciju. Time GGM 20 istražuje napetost između mehaničkog procesa i ljudske kreativnosti, naglašavajući nezamjenjivost ljudske odluke čak i unutar mehaniziranih procesa. Djelovanje u autoreferencijalnom polju ovdje je dodatno potencirano umjetnikovim istraživanjem vlastitog identiteta i obiteljskog naslijeđa, čime njegovi postupci postaju reakcija na društveno nametnute stereotipije vezane uz hijerarhije kreativnog i manualnog rada, sve u domeni nacionalne pripadnosti i uvriježenih etiketiranja. Usto, ovaj rad također reflektira situacionističke ideje o procesu rada kao nečemu što stvara estetsku i egzistencijalnu vrijednost samo u trenutku kada se izmjesti iz ekonomskog konteksta i postane sredstvo oslobođenja.

Spajanjem ova dva rada u Galeriji „Manuš“ stvara se sinergija koja nadilazi intimne pripovijesti i otvara širu raspravu o migracijama, radu, identitetu i kulturnim vrijednostima. Umjetnik time gradi promišljeni narativ koji se, unatoč kompleksnim temama, prezentira s hladnom preciznošću i formalnom jednostavnošću. Ova distancija dodatno se potencira uporabom metalnih površina, koje „hlade“ osobnu umjetnikovu priču, dok lanci, prisutni u postavu, upućuju na sapetost i ograničenja identiteta unutar širih društvenih konteksta i povijesnih uvjetovanosti (pritom ne bi trebalo zaboraviti kako u svom radu Sofra Shqiptare Kemil od đevreka, okruglog peciva također radi lance pa je ovdje riječ o svojevrsnom autocitatu). Zapravo, Bekteši tako povezuje vlastito svjedočanstvo o povezanosti oca i sina s univerzalnim pitanjima o radu, identitetu i hijerarhijama unutar suvremenih društvenih sustava, ne zaboravljajući pri tome suptilno upozoriti na višeslojne povijesne i kulturalne predrasude s kojima se kao umjetnik i potomak migranata suočava.
Dalibor Prančević

Kemil Bekteši (r. 1997.) bosansko-kosovski je vizualni umjetnik čiji se rad duboko bavi temama identiteta, geopolitike i nacionalnosti. Magistrirao je (2021.) i diplomirao (2020.) na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, gdje je odlikovan Zlatnom značkom za izuzetna akademska postignuća. Tijekom akademske godine 2018./2019. Bekteši je studirao suvremenu umjetnost na Fakultetu likovnih umjetnosti u Portu (Portugal). Njegova umjetnička praksa obuhvaća različite medije, uključujući javne intervencije, objekte i instalacije, s posebnim naglaskom na radove specifične za određeno mjesto i vrijeme. Bektešijeva umjetnost često odražava kulturna i politička preklapanja između Bosne i Hercegovine, Srbije i Kosova — zemalja koje je osobno proživljavao tijekom svog života. Njegovo istraživanje društvenih pitanja usmjereno je na složene odnose između nacija, kultura i povijesti te na način na koji se oni izražavaju u suvremenim vizualnim oblicima. Bektešijev rad istražuje međuljudsku i geopolitičku dinamiku, čime se pozicionira kao refleksivni glas u tekućem diskursu o regionalnom identitetu. Godine 2023. sudjelovao je na WHW akademiji u Zagrebu, Hrvatska.
Bekteši je osvojio nekoliko priznanja, uključujući Nagradu za umjetnost ZVONO za mlade vizualne umjetnike u Bosni i Hercegovini 2024. godine, a bio je i finalist nagrade MANGELOS (YVAA) 2022. u Beogradu. Uz umjetničku praksu, predaje Slikarstvo u Srednjoj umjetničkoj školi u Sarajevu, gdje trenutno živi.