Nakon izložbe održane 2019. u Muzeju suvremene umjetnosti, kad se prvi put predstavio zagrebačkoj publici, Heimo Zobernig, zahvaljujući galeriji Manuš i Duji Mrduljašu, koji je bio zaslužan i za njegovo prvo gostovanje u Zagrebu, predstavlja svoje recentne radove u mediju slikarstva, koje je realizirao 2021.

Za stvaralaštvo Heima Zoberniga, jednog od istaknutijih austrijskih suvremenih umjetnika, od 80-ih godina prošlog stoljeća do danas karakteristično je načelo heterogenosti umjetničkog izričaja. Njegov opus obuhvaća različite medije, od arhitektonskih intervencija i instalacija, preko performansa, filma i videa, do skulpture i slikarstva. Umjetnik neprestano promišlja o cjelovitosti umjetničke forme i mjestu njezina izlaganja, što je vidljivo kroz njegov rad, u kojem se prožimaju i isprepleću različiti mediji, prostorni odnosi i stilovi. Važna je karakteristika njegova umjetničkog djelovanja dosljedna nedosljednost, što se odražava kroz vrlo vješto prelaženje iz različitih formi i sadržaja. Na vrlo zaigran i duhovit način kroz umjetnički rad Zobernig postavlja ona bitna i temeljna pitanja o umjetničkom stvaralaštvu, njegovim povijesnim relacijama ili nasljeđu te propituje i samu ideju, kao i cilj umjetnosti.

Nakon bogate video i filmske produkcije, umjetnik se usmjerio na slikarstvo, nastavljajući svoje umjetničko i medijsko istraživanje. Platno je preuzelo funkciju filmskog kadra i postaje filmska slika koja „emitira” određena značenja naglašena jakim koloritom i sugestijom forme i riječi koje postaju vizualni znakovi. Referirajući se na Zobernigovo slikarstvo, Dimitris Lempesis u tekstu Presentation: Heimo Zobernig ukazuje da je slikarstvo ključno mjesto u Zobernigovoj intermedijskoj umjetnosti, uz skulpturu, film, performans i dizajn. U bogatom slikarskom opusu koji sustavno razvija od samih početaka svojeg djelovanja, odnosno od ranih 80-ih godina prošlog stoljeća, Zobernig istražuje boju s preciznošću i analitičnošću gotovo znanstvenog pristupa. U tom kontekstu slikarstvo za njega postaje instrument za proizvodnju novih uvida.[1] Njegova metoda temelji se na pojednostavnjivanju, standardizaciji i sustavnom radu prema unaprijed definiranim pravilima, a važnu ulogu imaju i aproprijacije industrijskih normi te široko prepoznatljivih vizualnih obrazaca.
Radovi realizirani 2021. i dalje se ne imenuju označiteljskim naslovima, već ostaju u domeni neutralne atribucije Bez naziva, usmjeravajući pažnju na sam sadržaj slika, koje su ovoga puta realizirane kao kod koji povezuje boju i oxirane poruku nastalu na temelju igre riječi. Ispisane nanizane riječi poput HELP PAIN TING, PAIN/TING NATURE i INFRA STRUC NATURE odražavaju Zobernigovu konceptualnu metodu u slikarstvu. Umjetnik ne prikazuje motiv doslovno, već istražuje ulogu slikarstva kao sustavnog i analitičkog alata za spoznaju. Rastavljanjem riječi Zobernig naglašava višestruka značenja i povezuje jezik s vizualnim elementima zamagljujući same obrise riječi jakim koloritom, iz kojeg se naziru riječi koje, primjerice, pružaju određene asocijacije na poziv u pomoć (engl. help) i bol (engl. pain), čime riječ postaje predmet eksperimenta. Ujedno slažući elemente značenja u cjelinu (help painting) propituje samu funkciju slikarstva danas, a kroz igru razlomljenih riječi ukazuje na sustavno ispitivanje boje i forme te ujedno podcrtava vezu umjetnosti s industrijskim normama i vizualnim obrascima svakodnevnog života, otkrivajući kako struktura vizualnog svijeta oblikuje percepciju. Sve zajedno, ovi radovi pokazuju Zobernigovu sposobnost da slikarstvo pretvori u sredstvo kritičkog promišljanja i istraživanja, gdje i jezik i vizualni medij postaju eksperimentalni sustavi.

Afirmativnim pristupom slici kao povijesnoj kategoriji, ali ujedno kroz percepciju slike kao komunikacijskog koda, umjetnik uspostavlja performativnost izvedbe, unutar koje odabire sliku kao medij s pomoću kojeg prenosi informaciju u određenom vremenu, stvarajući novu umjetničku formu na relaciji vizualnog koda i grafičke tipologije.

U mediju slikarstva Zobernig sustavno, ali nenametljivo negira modernistički ideal jednobojne površine, narušavajući njegovu estetsku čistoću uvođenjem elemenata značenjskog karaktera. Unutar zadanih dimenzija platna, umjesto dekorativne i nepomične površine kao fiksne činjenice, u oku promatrača odvija se igra boje, teksta i različitih struktura i značenja, koje pozivaju na promišljanje u odnosu na zadane rebuse.

Kao i na prethodnim izložbama, njegovi su radovi, kao što je napomenuto, znakovito, bez naslova. Ne sugeriraju sadržaj, ideju ni koncept, već svojom reprezentacijom pozivaju na aktivno promatranje i promišljanje u kontekstu naznačenih formi.
Martina Munivrana

[1] Dimitris Lempesis: Presentation: Heimo Zobernig; https://www.dreamideamachine.com/?p=87272

Heimo Zobernig rođen je u Mauthenu 1958. godine, Austrija. Živi u Beču. Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču od 1977. do 1980. godine, a potom na Sveučilištu primijenjenih umjetnosti u Beču od 1980. do 1985. godine. Od 1994. do 1995. bio je gostujući profesor na Sveučilištu likovnih umjetnosti u Hamburgu, a od 1999. do 2000. predavao je kiparstvo na Städelschuleu u Frankfurtu. Od 2000. do 2022. godine bio je profesor kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču.
Odabrane izložbe i nagrade: scenografija, Schaupielhaus Frankfurt Main, 1983; Galerija Peter Pakesch, Beč 1985; De Sculptura, Messepalast, Beč 1986; Sonsbeek ’86, Arnheim 1986; Forum Stadtpark, Graz 1987; Aperto 88, Biennale di Venezia, 1988; Villa Arson, Nica 1991; documenta 9, Kassel 1992; Neue Galerie, Graz 1993; Salzburger Kunstverein, Salzburg 1993; Otto Mauer nagrada 1993; Kunsthalle Bern 1994; Narodna galerija u Pragu, Prag 1994; The Renaissance Society na Sveučilištu u Chicagu 1996; documenta 10, Kassel 1997; Skulptur Projekte Münster 1997; Portikus, Frankfurt Main 1999; mumok, Beč 2002; Kunsthalle Basel 2003; K21, Düsseldorf 2003; Biennale of Sydney 2004; Kunstverein Braunschweig 2005; Artspace, Sydney 2006; Biennale Busan 2006; Galleria Civica, Modena 2008; Tate St. Ives, Cornwall 2008; MAK, Beč 2008; deSingel međunarodni centar za umjetnost, Antwerpen 2008; Fundação Calouste Gulbenkian, Lisabon 2009; CAPC, Bordeaux 2009; Galerie Sud, Centre Pompidou, Pariz 2009; Austrijska nagrada Frederick Kiesler za arhitekturu i umjetnost, 2010; Kunsthalle Zürich 2011; Palacio de Velázquez, Muzej Reina Sofía, Madrid 2012; Kunsthaus Graz 2013; Mudam, Muzej moderne umjetnosti Grand-Duc Jean, Luksemburg 2014; kestnergesellschaft, Hannover 2014; Austrijski paviljon, 56. Biennale di Venezia, 2015; Kunsthaus Bregenz 2015; Malmö Konsthall, Malmö 2016; Museum Ludwig, Köln 2016; Roswitha Haftmann nagrada 2016; MIT List Visual Arts Center, Cambridge MA 2017; Muzej umjetnosti Sharjah, Sharjah 2018; Albertinum, Dresden 2019; Galerija Kula, Split 2019; MSU, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb 2019; mumok, Beč 2021; MARe, Bukurešt 2021; Galería Juana de Aizpuru, Madrid 2022; Galerie Bärbel Grässlin, Frankfurt Main 2022; Galerie Nicolas Krupp, Basel 2022; Petzel Gallery, New York 2022; Galerie Nagel Draxler, Köln 2023; Galerie Chantal Crousel, Pariz 2023; Galerie Meyer Kainer, Beč 2024.