Što znači stanovati u nekoj sobi? Znači li da si prisvajamo neko mjesto ako ondje stanujemo? Što znači prisvojiti si neko mjesto? Od kojeg trenutka neko mjesto doista postaje vaše? Da li kad stavite namakati tri para čarapa u plastični ružičasti lavor? Ili kad si podgrijete tjesteninu na plinskom kuhalu? Ili kad upotrijebite svaku rasparenu vješalicu iz garderobnog ormara? Ili kad na prozore stavite zavjese koje želite, zalijepite tapete i izbrusite parkete?[1]

No, što ako je parket toliko dotrajao da se više ne može izbrusiti? Ako se nadigao zbog loših temelja, jeftine gradnje i vlage? Nevidljiva i zarobljena unutar struktura, vlaga što izjeda iznutra, krovna je tema nove serije radova Lane Stojićević, koja se sastoji od tri cjeline. Umjetnica, s jedne strane, temu obrađuje u maniri autofikcije, dok s druge donosi komentar na suvremenu društvenu stvarnost galopirajućeg kapitalizma, apartmanizaciju i turistifikaciju. U njenim je radovima arhitektura istovremeno metafora i studija slučaja aktualnih fenomena i problematika, bilo da je riječ o priuštivosti stanovanja, vrijednosti nekretnina, nemaru spram baštine ili poziciji ranjivih skupina u društvu.
Kako se vlaga širila i skupljala, tako se i izbočina u parketu koju je proizvela, kretala njezinom dječjom sobom u iznajmljenom stanu. Ne bi se ondje zadržala, već bi je pratila, i sa svakom se selidbom pojavila na novom odredištu, koje je tek trebalo postati dom. Isječak interijera s brdom od vlage, odnosno diorama u obliku pomičnog komada namještaja reminiscencija je na brojne selidbe i osjećaj izmještenosti, tjeskobe i nesigurnosti. Kako vlaga ne čita oglase, pojavljuje se u jeftinim stanovima i u luksuznim novogradnjama. Dugo ostaje nevidljiva, zarobljena unutar zidova, sporo ih izjedajući. Iza serije akvarela stoji promišljanje o stadijima širenja vlage – od jedva vidljive mrlje do toksične plijesni. Prikazuje ulaštene, prazne interijere pred useljenje, scenografije iluzornih kuća iz snova. Istovremeno u pozadini vreba vlaga, pokazatelj greške u sustavu hiperprodukcije novogradnji, iznimno skupih kvadrata stambenih prostora izvedenih od materijala niske kvalitete. Odabirom tehnike umjetnica simulira kretanje i širenje vodene mrlje, pa tako akvarel, kao i vlaga, na svojim rubovima ostavlja tamniji pigment.
Vlaga u svojoj srži ukazuje na začepljenje, curenje, na problem unutarnjeg funkcioniranja kuće. Na sve one integralne, a nevidljive dijelove doma, kao što su vodovodne instalacije. Voda koja napaja i potapa, koja ujedno čisti i mrlja, ocrtava duboko utkane kontradikcije sustava kao što je to kuća. Naime, prostor u kojem živimo definira nas tako što definira rodne i društvene odnose. Voda u tom smislu simbolički prokazuje naturalizirani, teško vidljiv ženski neplaćeni reproduktivni rad, koji se u kući primarno odvija u prostorijama s vodom (kuhinja, kupaonica) ili podrazumijeva aktivnosti koje je uključuju. Taj je rad nužan da bi kapitalistički sustav funkcionirao, bilo da je riječ o obitelji, kući ili državi. Rem Koolhaas u knjizi Delirious New York: A Retroactive Manifesto for Manhattan (1978.) piše o zabavi u New Yorku 1931. na koju su renomirani arhitekti, svi redom muškarci, stigli odjeveni u falusoidne kostime po uzoru na svoje poznate njujorške nebodere, a jedina arhitektica među njima, Edna Cowan, pojavila se kao Basin Girl, djevojka umivaonik, vodovod za muške arhitekte.[2] Zapadnjački koncept higijene, jedan od modernističkih projekata, s pročišćenom bijelom kupaonicom i umivaonikom/sudoperom kao njegovim simbolom, žene nerijetko postavlja u servisnu ulogu. Njihov je zadatak da tekućine saniraju, da sramotne izlučevine uklone: sok, slinu, znoj, suze, urin, fekalije, krv, limfu, gnoj, žuč, kiselinu, vodu.[3] Stojićević upućuje na spomenutu problematiku, kako arhitekture kao tradicionalno maskuline discipline, tako i izgradnje patrijarhalnog i kapitalističkog društva uz pomoć te arhitekture. Odijevajući se u kostim po uzoru na Basin Girl, koji u dugotrajnom procesu šivanja izrađuje od umjetnih materijala, imitacije kože, hini privremeni luksuz suvremenog stambenog nebodera do prvog začepljenja umivaonika/bazena, odnosno sustava. Time autorica ujedno podcrtava problematiku nepriuštivog stanovanja. Ta osnovna ljudska potreba i pravo na prostor za život i dom, postaje žrtva želje za profitom, tržišnog natjecanja ponude i potražnje, igre koju vlaga prokazuje.

Petra Šarin

[1] Georges Perec, Vrste prostora, Zagreb: Meandar, 2005., 40. (skraćen citat)

[2] Rem Koolhaas, Delirious New York: A Retroactive Manifesto for Manhattan, New York: The Monacelli Press, 1978., 130. Stojićević se na taj događaj ranije referirala u radu Fasada (2018.).

[3] Monique Wittig, The Lesbian Body, New York: William Morrow and Company, Inc, 1975., 28.
Petra Šarin

Lana Stojićević (1989., Šibenik) je vizualna umjetnica koja djeluje u području umjetničkog istraživanja. Performativnim i insceniranim serijama fotografija, kostimima i arhitektonskim maketama istražuje teme poput divlje gradnje, arhitektonskog i industrijskog nasljeđa, zagađenja okoliša, suvremenih neostilova, devastacije kulturne baštine i transformacije krajolika kao posljedice masovnog turizma. Diplomirala je 2012. na Odsjeku za slikarstvo Umjetničke akademije u Splitu. Od 2022. je u zvanju docentice zaposlena na Odsjeku za likovnu kulturu i likovnu umjetnost Umjetničke akademije u Splitu. Dobitnica je više strukovnih nagrada, među kojima su Erste 3. nagrada Salona mladih (Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, Zagreb, 2022.), Nagrada Radoslav Putar (YVAA, Institut za suvremenu umjetnost, Zagreb, 2021.), treća Nagrada Ivan Kožarić (Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 2021.), nagrada Metro Imaging na izložbi New East Photo Prize (Fondacija Calvert 22, London, 2016.), godišnja nagrada za mlade umjetnike (Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, Zagreb, 2015.). Sudjelovala je na više rezidencijalnih programa, među kojima su Residency Unlimited u New Yorku (2023.) i Cité Internationale des Arts u Parizu (2019.)